Jednostavno – Gabi

Otišla je velika Gabi, no koliko god ta vijest svima zvučala šokantno, teško da je bilo koga zaista iznenadila s obzirom na poznate tragične okolnosti: samo dva mjeseca ranije izgubila je Matiju, sina jedinca iz braka s Arsenom i sada je iza te glazbene obitelji – velike prije svega značajem, ako ne brojčano – osim tuge i žala ostao tek golem, neprocjenjiv opus. Zapravo, tri pojedinačna stvaralačka opusa koja (premda neizbježno prepletena i međusobno povezana na različitim razinama) odražavaju isto toliko različitih umjetničkih osobnosti. Zajednička im je svakako širina i svestranost, kao i istraživačka smjelost koja ih je vodila na sve strane, svugdje s podjednakim uspjehom. Dakako, razlike su očite. Dok je Matija najviše volio zaploviti kompleksnim harmonijama pijanističkog jazza, a Arsen uživao reputaciju jednog od najvećih kantautora s ovih prostora, glazbenika ispod čije se šansonijerske poetike skrivalo mnogo više rock and roll stava negoli je itko bio spreman priznati, Gabi je ispisivala nova, vlastita pravila vokalne osjećajnosti. Mnoge druge cijenjene pjevačice pjevale su kao da im život ovisi o tome, ekspresivnost su postizale gotovo fizičkom energijom. Ali ne i ona. Vokalne stilizacije Gabi Novak refleksije su posve drukčijeg temperamenta: izražavala se prigušeno, katkad s ruba šapata, pa je publika – kao hipnotizirana, opčinjena – bila prisiljena „prilaziti“ njoj, a ne obratno; dovoljno je čuti njezinu toplinu satkanu od baršuna, i komunikacija sa slušateljem bila je zajamčena.

Na Bledskom jazz festivalu Gabi je na početku karijere zapjevala i s Louisom Armstrongom

Pjevačica urbanog senzibiliteta

Naravno, poput svih uistinu iznimnih umjetnica i ona se izgrađivala postupno, slijedeći vlastiti instinkt. Punim imenom Gabrijela Novak, rođena je 1936. u braku Berlinčanke Elizabeth Reinman i Hvaranina Đure Novaka. Pred Drugi svjetski rat obitelj se seli u Split gdje se Đuro zapošljava u tamošnjem brodogradilištu, a mala Gabi djetinjstvo provodi na Hvaru, kod bake i djeda. U vrtlogu ratnog sukoba ostala je bez oca – pred kraj rata odveden je na Vis gdje je pogubljen, iako okolnosti njegove smrti, prema njezinim riječima, nikada nisu posve razjašnjene. Tragedija je, dakako, podebljana činjenicom da je Gabi po majci Njemica, što će ionako teške poslijeratne godine u Zagrebu (gdje su po svršetku rata skromno započinjale novi život) učiniti još kompliciranijima. Ipak, u velikome gradu polako je, korak po korak, pronalazila sebe. Opčinjena slikanjem i pjevanjem, nakon osnovne škole upisuje petogodišnju Školu primijenjene umjetnosti, a poslije se zapošljava u Vjesniku kao retušer.

Priča je tekla kao u filmu, i to pravom, Zagreb filmu budućeg oskarovca Dušana Vukotića, gdje je radila kao kopistica, a zatim glasom oživljavala junake iz crtića. „Čuli su me Ljubo Kuntarić, Miljenko Prohaska, Krešimir Oblak, ljudi koji su sjedili na najvažnijim mjestima u raznim glazbenim institucijama i na radiju“, prisjetila se u jednom intervjuu. Ipak, zametke njezine glazbene karijere valja potražiti u Ljubljani, odakle je u Zagreb film početkom 1957. navratio slovenski „mogul jazza, popularne i filmske glazbe“ Bojan Adamič. Prepoznavši Gabičin talent, Adamič je u travnju iste godine poziva da nastupi kao gošća s ljubljanskim Big Bandom, gdje je izvela nekoliko skladbi iz repertoara svoje heroine Doris Day – pjevačice sličnog urbanog i sofisticiranog senzibiliteta. Sličan nastup mlada debitantica ubrzo je održala i pred oduševljenom zagrebačkom publikom, a zatim su se stvari ubrzale, vezivale se jedna na drugu: 1958. odlično je iskoristila ponudu da otpjeva temu Sretan put za Tanhoferovo filmsko remek-djelo H-8, a iduće, 1959. na Zagrebačkom festivalu postiže uspjeh izvedbom pjesme Ljubav
ili šala.

Balade su bile njezin forte

I zvijezda je rođena – atipično nježne i gotovo snene pojavnosti, Gabi je zračila pritajenom čvrstoćom i drugačijom vrstom senzualnosti, pokazujući prirodnu sklonost jazzu, filmskoj glazbi i domaćoj „šlageristici“. Iz današnje perspektive zvuči skoro kao bajka, ali istina je: na Bledskom jazz festivalu 1958. zapjevala je i s Louisom Armstrongom, a u osvit mitskih šezdesetih za izdavačku kuću PGP RTB objavljuje minialbum naslovljen Peva Gaby Novak. Djelomice snimljena u pratnji Okteta Stipice Kalogjere, ta kolekcija od osam pjesama još uvijek zvuči bezvremenski, osobito u temi To je Blues odnosno Learning the Blues (iz repertoara Franka Sinatre) ili u slavnom standardu Caravan Dukea Ellingtona, koji 25-godišnju Gabi prikazuje u najdinamičnijem izdanju dotad. U vedrijim, „infantilnijim“ pjesmama doimala se ljupko i razigrano, ali balade... one su bile i ostale njezin forte.

Izd. Croatia Records, 1970. / 2025.

Album P(j)eva Gaby Novak (prva riječ iz naslova u kasnijim, proširenim reizdanjima ispisivat će se na ijekavici) „zorna je zvučna slika njezine vokalne tehnike i glazbenih utjecaja“, napisat će Siniša Škarica u iscrpnoj biografiji Knjiga o Gabi, ističući da je riječ o crossoveru, „premosnici onoga što smo voljeli kao jazz i onoga što smo podnosili kao zabavnu glazbu“, govoreći dakako, iz perspektive poklonika rocka koji su zabavnjake prezirali istim žarom kao što su zabavnjaci svisoka gledali na rock and roll. No, vremenom su se te dvije struje počele doticati i odbacivati urođene predrasude. Šezdesetih, a posebice sedamdesetih njezin stil dobiva dodatnu zrelost, fraziranje postaje još autoritativnije i što je najbitnije – uvijek je pjevala samo one skladbe koje je osjećala kao svoje. Nizala je uspješne singl ploče i EP-jeve, nastupala na prestižnim festivalima i katkada snimala pjesme za djecu, ali posebnu emocionalnu dubinu i sugestivnost postizala je u baladama kao što je Vjeruj mi, sa Zagrebfesta 1969, u pjesmi pod kojom je stajao famozan zajednički potpis: S. Kalogjera – A. Dedić.

Gabi i Arsen

Priča o tome kako su se, kada i gdje upoznali Gabi i Arsen ima najmanje dvije varijante, njezinu i njegovu, premda nije toliko presudno je li se prvi susret zbio još 1958. ispred bivšeg televizijskog studija na uglu Šubićeve i Zvonimirove ulice, ili pak (prema njezinu sjećanju) tek godinu dana kasnije u backstageu Zagrebačkog festivala: „Primila sam ga za ruku i kako smo se pogledali, u tom smo trenutku i kliknuli. Odmah sam znala da je to osoba s kojom ću se najdulje družiti u životu.“ Oboje su tada bili u brakovima, ona sa Stipicom Kalogjerom, a on s Vesnom Matoš, nećakinjom A. G. Matoša, pa je njihov odnos u početku imao profesionalnu i prijateljsku dimenziju. Bili su nerazdvojni, a kad su 1973. (u godini kad se rodio Matija) postali supružnici, bio je to umjetnički brak iz snova – veza puna uspona i padova, nerijetko „komplicirana“, ali nikad lišena bezuvjetne privrženosti.

Ono što je za njega značio album Čovjek kao ja, njoj je bio LP jednostavno naslovljen Gabi, kao da je željela istaknuti da te 1970. kreće iznova, zrelija i emotivnija nego dotad, s čovjekom s kojim će dijeliti privatni i profesionalni život i koji će, uostalom, autorski (su)potpisivati neke od njezinih najdojmljivijih izvedbi: Adrese moje mladosti, Bit ćeš uvijek moj, Pusti me da spavam i Vino i gitare uvrštene su na album Gabi, dok su ništa manje impresivne Mladost je trajala kratko, Govoriš mi lude stvari i besmrtna U registraturi završile na LP-ju Samo žena, njezinu najboljem radu. To je doista puni i pravi odraz njezine osobnosti, autentični umjetnički iskaz, vrhunac ionako dojmljive karijere.

I poslije je nizala vrijedne radove. Gabi 77 također zvuči vrlo nadahnuto (osobito u akustičnoj Hvala ti, živote, te čvršće odsviranoj, gotovo rokerskoj baladi Jedan osmijeh), dok je osamdesetih nastavila dominirati festivalskim pozornicama, izvodeći glazbu koja je uvijek, čak i u manje uspjelim trenucima, bila obojena urbanom finoćom. U to vrijeme počela je surađivati i s mlađim autorima, a osim u popu, šansoni i zabavnoj glazbi, okušala se i na području kajkavske popevke. Presjek njezine karijere i svih stvaralačkih etapa može se pronaći na dvije sustavno posložene CD retrospektive – Diskobiografija Vol. 1 i Vol. 2.

Izdanje iz 1974. – vrhunac karijere

Prva dama domaće
pop-glazbe

Početkom novoga stoljeća odlučila se vratiti vokalnom jazzu, djelomice motivirana i uspješnom karijerom sina Matije, tada već formiranog jazz glazbenika s diplomom Umjetničke akademije u Grazu, koji ju je nagovorio da uz pomoć mladih glazbenika iskorači iz okvira zabavne glazbe. Emotivna misija povratka žanrovskim ishodištima dokumentirana je 2002. na albumu Pjesma je moj život, ostvarenom u suradnji s Matijom i drugim vrhunskim glazbenicima, u rasponu od trubača Davora Križića do bubnjara Krune Levačića, aranžera i gitarista Ante Gele i Divasice Maje Vučić koja gostuje u remakeu klasika Za mene je sreća. Pjesmu je Gabi još ranih osamdesetih izvela s Radojkom Šverko, ali nije to jedina stara skladba izvedena u novom ruhu – uvrštene su i Caravan i Gershwinova Someone to Watch Over Me u Arsenovu prepjevu Netko bdije nada mnom – skladbe premijerno izvedene još na prvijencu P(j)eva Gaby Novak. Općenito, albumom Pjesma je moj život kao da je vlastitoj zlatnoj prošlosti željela dati suvremeni sjaj i to je, kao i sve dotad, učinila s mjerom, elegancijom i ukusom.

Kakva je bila, takva je i ostala: spoj rafinmana, neupitne muzikalnosti i neke posebne unutarnje snage. Nažalost, nitko nije nesalomljiv. Otišla je Gabi, prva dama domaće pop-glazbe.